Ne znam hoće li itko svjesno reći da voli ići na svadbe? (Osim Slavonaca?)
Zaista mi je trebalo skoro tjedan dana da se ovaj put otrijeznim..i saberem dojmove, a onda evo još pola tjedna da nađem vremena napisati nešto o tome...
S obzirom da sam radila u subotu do 14h, a i frizerka je nekim čudom isto radila do 14h (mislim, koji frizer radi samo do dva subotom??), od salonske frizure nije bilo ništa. Od 14 h do 16h je bilo spremanje, do zadnjeg časa naravno nisam znala što obući... U pola pet sam morala biti kod mladenaca doma, a prije nego sam krenula je još trebalo ići na bankomat... Uglavnom, sve stigoh, ali strka i panika..Obukoh crveno crnu kombinaciju, nije izgledalo loše
Kad sam došla mladenci su već otišli na slikanje u Tehnički muzej (kasnije su izabrali četiri različite fotke za zahvalnice koje su sami radili, baš kao i simptaične pozivnice sa zaista duhovitim tekstom) i trebalo je krenuti prema vijećnici na Gornji grad. Nije nas bilo puno koji smo išli gore, ostatak svatova je došao direktno u Dugo Selo. Bilo nas je jedno sedam automobila, znači nikakva kolona. Nakon ceremonije u zaista simpatično novouređenoj dvorani i čestitki, mladenci i kumovi su otišli prvi, a mi ostali na kavu u kafić ispred crkve Svete Katarine. Pir je počinjao u pola osam tako da smo imali vremena. Bilo je užasno sparno i svi smo se već tada cjedili od znoja.
Gospođa koju sam dobila u zadatak povesti (činilo se kao jednostavan i bezopasan zadatak) je stalno imala nešto za mrmljat dok smo se vozili do dvorane ...sad potrubi malo (nitko nije trubio), kad nas je dotadašnji vođa puta propustio na semaforu i ostao iza, e sad daj uspori malo da nas sustigne!, pa tko sad vodi ako on nije naprijed? (a ona je rekla da zna put), fulat` ćemo križanje joj-joj... pa kak je sad on na kraju završio ispred nisam uopće vidjela kad je otišao naprijed!.., pa sad mu vozi iza guzice skroz blizu da se ne pogubimo!
Joj, joj, ajme meni majko mila!!! 
Kad smo izlazile iz auta inzistirala je da svoje rezervne cipele (koje sam ponijela za slučaj da mi otpadne peta što mi se već dvaput ove godine, a nikad prije nije, dogodilo) stavim u njezinu vrećicu i da budu kod nje, a ne da ih ostavim u autu. Okej, okej, kako Vi kažete! Ona je svoje rezervne nosila da ih presvuče kad se umori kako mi je objasnila. Nadala sam se da nećemo sjediti za istim stolom. Muž joj je često na putu i sama ide na svadbe i uvijek pleše sa ženama, mislim da je već tada u meni vidjela možebitnu partnericu...uf!
Po ulasku u dvoranu se već moglo vidjeti da se mladenci bave grafičkim biznisom – na roll-up-u su bili isprintani brojevi stolova i imena uzvanika koji za njima sjede. Mješavina okruglih stolova u sredini i četvrtastih uz rub dvorane, zgodno dekoriranih sa imenima uzvanika isprintanim na male kuvertice unutar kojih je svaki uzvanik dobio svoj vic isprintan na kartici veličine posjetnice. Mladenka je prava domaćica pa nije propustila pozdraviti sve uzvanike, odvesti ih do stola i upoznati jedne s drugima, koliko je god stigla, naravno. Uf jupi! Ne sjedim s onom... eh da! 
Tako sam se našla sjediti s kuminim bratom i njegovom curom, s kumovom sestrom i njezinim dečkom i s dva bratića mladoženje, jednog sa ženom koja je sjedila kraj mene. Odmah smo se skompale. Iznimna i zabavna žena. Svi otprilike sličnih godina. Dakle, ovo troje zadnjih su bili iz Slavonije. Zna se – pit i jest i snaša i njima dosta. Brat je bio slobodan pa je tijekom večeri ispalo normalno da zapleše sa mnom. Da, zapleše, ali ne i odvede me u krevet čemu se ponadao s obzirom da su mladenci rezervirali sobe za uzvanike „iz daleka“ i ručak drugi dan prije puta, a on je sam, naravno, dobio jednu sobu. Ali, alkohol čuda radi!
Sad ne stignem dalje, stvarno...sutra nastavak